Ludilo uzvraća udarac - Povijest ludila osuđenog na psihijatriju

Ludilo postoji naprosto i samorodno. Psihijatrija mu tek daje ime i lik, klasificira ga i terapijski napada. Utoliko ga u pojavi i pojavnosti mijenja, ali ga svakako inicijalno ne stvara. Ludilo je postojalo i prije psihijatrije. Supostoji i uz psihijatriju, a sigurno će postojati i ako jednog dana psihijatrije ne bude. Naime, ludila je otkad je i ljudi. Najvjerojatnije će ga i biti sve dok bude ljudi. Doduše, zamislive su, ali nisu poznate ljudske zajednice bez luđaka. Ludilo poznaju sva društva, svih povijesnih razdoblja. I ne samo da se ludilo događa u društvu, nego je svakako i od društva, a dijelom zbog društva i utoliko je društveni fenomen. Zamislivi su društveni složaji u kojima ludila ima više, odnosno manje. Kako se društvo mijenja, mijenja se i konfiguracija ludila u ospoljenju. Povijest ludila prati društvenu povijest.Utoliko, ludilo je izvorniji i širi pojam od psihijatrijskih poremećaja i od psihijatrije. Ludilo može i bez psihijatrije, no psihijatrija ne može bez ludila. Psihijatrijski poremećaji su konstrukt psihijatrije, dok ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava, dok psihijatrija nije.Tako da i samo ludilo ima svoju povijest. I u onome pretpsihijatrijskom i u ovome psihijatrijskom razdoblju te povijesti. Lica i naličja ludila doživljavaju velike epohalne mijene. Samo, povijest ludila velika je i duga, a psihijatrije mala i kratka. Ali psihijatrija je svakako najfascinantniji, najkompleksniji, najobuhvatniji i najpronicljiviji povijesni odgovor na ludilo. No i psihijatriji, baš kao povijesno prethodim odgovorima, fenomen ludila ostaje i nadalje neproničan. Ludilo tako ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja čovjekom (otuđenja, priviđanja, sumanutosti, mahnitosti, bezumnosti, zamagljenja svijesti, radikalne samoće, strahovanja i patnje). Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.